Bali, i još par priča.

– Jesi li razmišljao o održavanju predavanja van Hrvatske? – upitao me je Igor nakon što sam odradio turneju po Hrvatskoj krajem 2015. godine, pričajući o iskustvima s Novog Zelanda i working holiday vizom

Ispostavilo se da je ovo pitanje i sve što se odvijalo nakon njega odredilo smjer mog života posljednjih godinu i pol dana – jedno jedino pitanje. Igor se prihvatio organizacije predavanja u Briselu – pronašao je pivnicu u koju stane stotinjak ljudi, napravio FB event i pozvao prijatelje, nadajući se da će se skupiti dovoljno zainteresiranih. 

Nekoliko dana poslije bilo ih je i više nego dovoljno – preko 40 tisuća.

Otkazali smo predavanje u pivnici, unajmili dvoranu od 1432 mjesta na jednom sveučilištu, počeli prodavati ulaznice – i rasprodali dvoranu dva dana prije predavanja.

Bilo je nestvarno. 

Kao što je bilo nestvarno popeti se na pozornicu u 50-ak gradova nakon Brisela i pričati svoju životnu priču. Nestvarno i nadasve divno – vidjeti da sa svojom pričom mogu barem donekle utjecati na živote tolikih ljudi. I da možda, samo možda, mogu nešto malo pomaknuti u njihovim glavama, kao što su brojne priče drugih putnika potaknule mene na razne životne promjene.

– I, kamo ćemo na medeni mjesec? – upitala me smješkajući se, ne čekajući da iziđemo iz prostorije s improviziranim oltarom, negdje u širem centru Amsterdama.

Na vjenčanju smo bili prisutni samo Mare, ja i djevojka koja nas je pitala obećajemo li voljeti se u dobru i u zlu – u iduća 24 sata.

Naime, prije par godina ta je ista djevojka, fore radi, organizirala vjenčanje za dvoje prijatelja koji se nisu htjeli vjenčati kako je tradicija nalagala. Nabavila je rabljeno odijelo i vjenčanicu, jeftino prstenje, isplanirala kako će njeni prijatelji do oltara doći dok im svira najdraža pjesma s laptopa, smislila neke fora zavjete koje će izreći jedno drugome te ih na taj način vjenčala – ali samo na 24 sata. Priča se ubrzo pročula. Ona cura koja te vjenča na 24 sata. Nema gostiju, nema papirologije, strke i stresa koje uobičajeno vjenčanje donosi, i zapravo je, po mom poimanju, puno iskrenije i realnije – obećali smo si da ćemo se voljeti iduća 24 sata i biti jedno uz drugo, u dobru i u zlu. Na pravim vjenčanjima ljudi obećavaju vječnu vjernost i ljubav – ne razmišljajući da je vječnost zbilja jako dugo razdoblje. Najdulje.

– A gdje bi ti da odemo? – upitao sam.
– Ja bi na Bali! – odgovorila je nabrzaka.
– Zašto Bali? – upitao sam.
– Kako bismo išli ubrzo, početkom ljeta, mnoge destinacije otpadaju – počela je navoditi razloge. – Europu smo već čitavu obišli, a i skupa je. Južna polutka je hladna, većina okoekvatorskih zemalja će tada biti u kišnoj sezoni, a Bali je taman, toplo je, suho i jeftino.

Argumenti su zvučali uvjerljivo. 

Par tjedana kasnije bili smo u avionu.

Jeste li za šampanjac? – upitala nas je vidno raspoložena stjuardesa. Pogledali smo jedno drugo, nasmijali se i prihvatili ponuđeno. Sjedili smo u biznis klasi, prvi put ikada. Sve je bilo drugačije nego kad smo inače putovali avionom – ne treba čekati u redu za check-in, imaš vlastiti autobus s kožnim sjedalima koji te doveze do aviona, prostora za noge imamo kao u priči, a šampanjac i jela po narudžbi sastavni su dio svega toga.

Ma koliko mi je bilo lijepo i lagodno, dijelu mene bilo je neugodno. Godinama sam putovao autostopom, spavao u šatorima i surfao po kaučima, štedio svaku kunu – a sada letim biznis klasom, za čiju cijenu komotno mogu putovati mjesecima. Malo mi je savjest olakšavala činjenica da nismo platili ovaj luksuz – kupili smo karte za ekonomsku klasu, a tek mi je poslije pala na pamet ideja da iskoristim svoj ja-sam-putopisac-i-bloger status i pošaljem mejl marketinškom odjelu Qatar Airwaysa. Ja njima malo promocije, oni nama biznis klasu. Za pet minuta smo se dogovorili.

Zagreb – Doha, Doha – Denpasar. Put nikad nije prošao brže, čak ni meni, koji zbilja ne volim let avionom. Drugi je let bio još luksuzniji od prvog – uz neograničene količine besplatnog ića i pića, dobili smo i pidžamu te sjedala koja se pretvaraju u krevete.

Bali. Divne plaže, tirkizno more, kućice od bambusa, rižina polja. Egzotično tropsko voće, prelijepi zalasci sunca. Partijanje do zore, šverceri raznih opijata koji su osuđeni na smrtnu kaznu. Sve je to Bali.

Naš plan za Bali bio je puno neviniji. Ja sam odlučio iskoristiti vrijeme za pisanje svoje druge knjige, a Mare se odlučila posvetiti svojoj novoj strasti i budućoj potencijalnoj karijeri – jogi. 

Nakon par dana navikavanja na klimu i vremensku razliku, počeli smo s najvažnijim – traženjem doma. To je bila najvažnija stavka, pogotovo uzevši u obzir kako smo sva tri mjeseca koja ćemo provesti na Baliju odlučili provesti u istom mjestu – Ubudu. Nema smisla seljakati  se uokolo i putovati ako smo tamo došli raditi.

Par šetnji kasnije, odluka je pala na drvenu kućicu nedaleko od centra grada. Cijena najma je mogla biti i niža, ali smo se vodili mišlju da si možemo priuštiti onu cijenu koju plaćamo za stanarinu i režije u Zagrebu – i završili u svojoj kućici s bazenom.

Mare je unajmila bicikl, a ja skuter, i život na Baliju je mogao započeti.

Dani su izgledali identično. 

Jutra sam provodio u krevetu, pišući knjigu. Za razliku od prve, koju sam pisao u Ekvadoru, na kraju puta oko svijeta, pisanje ove je bilo lako. Znao sam otprilike kako bi pisanje knjige trebalo izgledati, a imao sam i šalabahtere – sve one blogove i iskustva iz malih crnih tekica koje su mi služile kao dnevnik na putovanjima. Tu su bili i video klipovi koje sam snimao svih tih godina, pa čak i neke audio snimke koje sam snimao kad god bi mi nešto zanimljivo palo na pamet.

Mare je jutra provodila jogirajući.

Poslijepodneva sam provodio odmarajući se od pisanja i umarajući se u igri – na svojim sam  putovanjima otkrio sport koji mi se svidio kao nijedan do tada: badminton. Premda sam ga do posjeta Bangladešu smatrao igrom koju prakticiraju obitelji na pikniku, kad mi se pružila prilika igrati na pravim terenima, s mrežom, protiv protivnika koji znaju igrati – sve se promijenilo. Igrao sam ga i u Indiji, na Novom Zelandu, pa čak i krenuo na treninge pri povratku u Zagreb.

Bio je to jedini dio dana koji me podsjećao na moja davna putovanja – družio sam se s lokalcima, radio ono što rade oni, pokušao natuknuti koju riječ njihovog jezika, a nakon par odigranih partija završavao sam na istom štandu s tipičnom uličnom hranom – sate ayamom, ražnjićima od piletine. Ili sate babijem, ražnjićima od svinjetine.

Na kraju svakog dana Mare i ja završili bi uvijek u istom restoranu, uz ljubazno osoblje i ukusnu lokalnu hranu.

Tu i tamo bismo se uputili na kratko istraživanje okolice Ubuda. I nismo se razočarali.


Tata ti je sinoć ostao na pretragama u bolnici. Sad idem kod njega, doma sam navečer. Pišem ti kakvi su nalazi – glasio je mamin mejl.

Nalazi nisu bili dobri. 


– Najdraži trenutak na svim mojim putovanjima dogodio se u Keniji – mjesecima poslije, na svojoj novoj turneji, pred ponovno rasprodanom dvoranom u Briselu, promovirao sam knjigu o putu oko svijeta, napisanu na Baliju. – Kad me je posjetio otac Mirko. 

Pričao sam im kako je to izgledalo: susret nakon 500 dana, odlazak na safari, upoznavanje Maasai ratnika, posjet sirotištima. Ali uza sve to, htio sam im ispričati neku drugu priču, naoko nepovezanu.

– Da vam postavim jedno pitanje – nastavio sam. – Dok ste bili učenici ili studenti, kad biste saznali da za dva mjeseca imate neki ispit, što ste radili prvih mjesec, mjesec i pol dana? 

Mnogi su se nasmijali i potvrdili ono što sam pretpostavljao – nisu radili apsolutno ništa. Ali bi se, kao i ja i mnogi drugi koje poznajem, zadnjih par dana bacali na posao. Panika, ispit stiže, svijet će se srušiti ako te profesor sruši. Što će reći, rokovi nas motiviraju da radimo stvari, da se trgnemo, da ne gubimo vrijeme. 

– Ali, postoji jedna zamka s rokovima – bližio sam se poanti. – Sa životom imamo samo jedan krajnji rok, kad umremo. Problem je u tome što nitko ne zna kad će taj rok biti, koliko ćemo još živjeti. Možemo umrijeti sutra, a možemo živjeti još hrpetinu godina. Što bi značilo da nas nepostojanje čvrstih rokova u životu demotivira o razmišljanju i djelovanju oko onih najbitnijih stvari. Oko snova, oko želja, oko sitnica koje život znače. I na kraju ispadne da čitav život trčimo ispunjavajući rokove za male, nevažne stvari, a one velike uvijek ostavljamo po strani. Ma ima vremena. Još samo da mi se nešto posloži. U budućnosti će biti lakše. 

– Zašto vam pričam ovu priču? – nastavio sam nakon kratke pauze. – Pričao sam vam kako me je otac posjetio u Keniji kad sam bio na putu oko svijeta. On je, nažalost, preminuo prije par mjeseci. I kad god ga se sjetim, bude mi drago što je pristao doći u Keniju, što smo se u tih par tjedana više zbližili nego u dotadašnjih dvadesetak i nešto godina mog života. Što mu je odlazak u Afriku bio životni san. Što ga je vrlo lako mogao odgoditi za neko bolje vrijeme, reći mi da se ne brinem zbog njega, da ne trošim novac na njegov dolazak i slično. Ali nije. Nije znao da će njegovom životu ubrzo isteći rok trajanja, ali svejedno je došao. I bilo bi tužno da nije. Bilo bi tužno da i mi ostali propustimo takve prilike zbog nepostojanja preciznih rokova. Postavite si vlastite rokove. Nemojte odugovlačiti s onim najbitnijim stvarima u životu, nemojte tražiti izlike, čekati savršene uvjete. Ako ih budete čekali, moguće je da ih nikad ne dočekate.

Pri povratku s turneje, nakon četiri godine suživota na četiri različita kontinenta, Mare i ja smo odlučili krenuti svatko svojim putem. Voljeli smo se (i dulje od 24 sata na koliko smo se obvezali), bilo nam je divno i danas smo bolje osobe nego što smo bili prije četiri godine. Što čovjek može još poželjeti od jedne veze?

tomislav perko mare kobic


Našao sam se u Zagrebu, sam. Preda mnom se stvorila dobro poznata nepoznanica. Beskonačne opcije. Neki davni osjećaj u trbuhu koji nisam imao dugo vremena. Razmišljao sam o pitanju koje sam postavljao na kraju svakog svojeg predavanja. 

Što biste učinili da ste sigurni da ćete uspjeti u svom naumu, ma kakav on bio?

Postavljao sam ga ljudima u publici koji su došli na moje predavanje iz znatiželje, željom za educiranjem, da dobiju nešto inspiracije i motivacije za nove životne izazove.

Sad je došlo vrijeme da sam sebi postavim to pitanje. Što bih ja učinio? 

Prije osam godina znao sam što želim – završiti fakultet, vratiti dug iz brokerskih dana te proputovati svijet. Prije tri godine, kad sam ispunio ove gornje zadatke, znao sam što želim – malo stati s putovanjima, izdati prvu pa drugu knjigu, držati predavanja i ljudima pričati svoju priču.

A sad? 

Imao sam par ideja. Možda bih htio raditi kao predavač, kao profesor na nekom kul fakultetu. Možda bih htio imati svoj juice bar, kao onaj u kojem sam radio prije nego sam krenuo na putovanja. Možda bih mogao organizirati još jednu autostop utrku, vratiti se putovanjima.

Sve su to bile možda-ideje. Nedovoljne da prionem poslu. Pa sam se opustio. Čekao prvu fora ideju koja mi dođe, sama od sebe.

– Hoćeš raditi na festivalu? – upitao me je Mungos.

To mi se činilo kao fora ideja. Povratak u konobarske dane, u vlastitom gradu, rad za lika koji me je dijelom i podučio konobarenju. Putovanje bez putovanja. Intenzitet. Novi ljudi. Osmijesi. Dobro društvo i pozitivna energija. Nove vještine. I traje samo 19 dana.

Pristao sam i punih 19 dana davao sve od sebe da budem najbolji barmen/konobar na svijetu. Sigurno nisam uspio, ali sam znao da sam dao sve od sebe. Što me je ispunjavalo zadovoljstvom. Kao i ljude oko mene.

Treba raditi sve na najbolji mogući način, s osmijehom na licu. Što god to bilo.

– Hoćemo fakat u Maroko, sad kad je festival gotov? – upitao me je Mungos.

Neki dan smo počeli pričati o Maroku kao o nekoj opciji za 8. mjesec. Ne znam kako, zašto i tko je uopće došao na tu ideju, ali bila je dovoljno luda da je ostavimo otvorenom. Čak smo i imali glupu ideju da odemo do tamo autom.

– Mogli bismo – šturo sam odvratio. – Kad bi ti išao?
– Ja sam slobodan od sutra popodne – glasio je njegov odgovor.
– Ajmo onda preksutra ujutro.

Nismo znali kamo točno idemo, kad ćemo stići, kroz koja mjesta ćemo prolaziti. 

Naposljetku, to nije bilo ni bitno. Planiranje zna stvoriti visoka očekivanja. Pa se onda čovjek razočara. Straha isto nije bilo – godine iskustva u putovanjima u to su me uvjerila. Ne znam ni što ću tražiti ili naći na ovom kraćem i nešto drugačijem putovanju. Ali to nije ni bilo bitno. Život nije traženje. Život nije čekanje pravog trenutka, prave osobe, novca, savršenih uvjeta. Život je djelovanje. Promišljeno ili ne, život je samo djelovanje. I stvaranje. Kojom god cestom odlučimo krenuti.

Preksutra ujutro, sjeli smo u auto i uputili se cestom prema zapadu…